5. LIPNJA 2011.

Rano u nedjelju krenuli smo put Velebnog. Nakon dugog izbivanja sa nama u autobusu je i Tonka. Iskusna planinarka i osoba koja je velik dio Lijepe naše propješačila još puno prije nego što se velik dio naš učlanio u Društvo, i naravno, glavni i odgovorni vodič ture na Ljubičko brdo. Po vlastitom priznanju izgubljena ovca koja se vratila u stado. 

Izlaskom iz tunela dočekalo nas je neugodno iznenađenje. Magla i to gusta. Penjući se polako prema Baškim Oštarijama sunce se polako pomaljalo kroz oblake.
Podjela u grupe i krenuli smo, dio prema Sv. Josipu, a veća grupa prema Ljubičkom brdu. Uspon prvo kroz šumu , a zatim travnatom livadom isplatio se. Vidici s vrha ostavili su nas bez daha, nas koji smo prvi put bili tamo, kao i one koji ni sami ne znaju koliko puta prošli tom rutom.
Nakon ručka (svih onih kojima vjera dozvoljava da jedu prije podne) i dužeg odmora krenuli smo preko Kuka od Karline Plane (Kuk, kučeljak, kučak, stjenoviti vrh ili isturena viša stijena) prema Oštarijama. Pred nama Dabarski kukovi, neopisiva ljepota kamena izvire pred nama svaki našim korakom.
Povuci – potegni - gurni – dodaj ruku i svi smo se našli pod Medvjeđim kukom na još jednoj PPP ( piš...., piti, pušiti) pauzi. Zabrinuto gledamo u nebo, neće valja kiša. Imali smo sreće, ispadala se negdje drugdje dovoljno blizu da čujemo grmljavinu, a ipak dovoljno daleko da ne omete naš silazak i povratak kući.