Putopisi

TRIGLAV 2010

Evo završila je naša mala ekspedicija na Triglav. Dok smo još puni dojmova i oduševljenja, ja bih se željela osvrnuti na izlet s svoje vodičke i organizacijske pozicije.
Naime, sama ideja o organizaciji ovakvog izleta, rodila se na izletu na Braču. Zašto i mi kao društvo, ne bi organizirali jedan malo jači izlet, više dana u visoko gorje, u Alpe. Normalno, odmah se mislilo na najvišu slovensku planinu, Triglav, 2864m. Inače, moje dosadašnje iskustvo u Splitu, bio je da bi se jedna manja grupa vodiča, ljeti, kao nagradu za svoj rad, a i radi same daljnje edukacije, uputila ljeti u visoke gore, Alpe. Grupa ne bi bila veća od 5-6 vodiča. Za organizaciju takvih pohoda nije bilo problema, zbog veličine grupe, radi prijevoza i smještaja u domovima.
Od samog početka razmišljanja, na umu mi je bila ideja da ide što više ljudi, da vide što više, jer to je stvarno nezaboravno. Normalno, da sam samom tom odlukom sebi zakomplicirala život. Trebalo je odlučit koji je to idealan broj učesnika, a samim tim trebalo je formirat dvije grupe. Svi neće biti sposobni za takve napore i visine.
Tako je i bilo. Zacrtane su dvije grupe. Grupa „A“ići će na sam vrh Triglava, dok će grupa „B“ biti u nizinskom dijelu, guštati u prirodi i doći do Triglavskih jezera, što se smatra najljepšim dijelom Nacionalnog parka Triglav.
Nakon toga, trebalo se odlučiti i za domove, noćenje. Nije jednostavno smjestiti veću grupu, naročito kad se zna da su ljeti tu u muvingu mnogi planinari. I to je odabrano. Trebalo ih je rezervirati. Je da sam malo više uranila s rezervacijom /već u siječnju/ nitko mi nije odgovarao na e-mailove u Sloveniji. Al kako tako lako ne odustajem, našla sam adresu gorskog spasavaoca iz Slovenije, koji je probio tu elektronsku šutnju. E-mailovi su frcali, jedan za drugim. Međutim, svako malo broj učesnika se povećavao, smanjivao, mijenjao.. Al se ipak pokrenulo.
Trebalo je odabrati i prijevoznika /nisam baš pogodila/.
Sve je to stavljeno na papir. Odlučila sam da održim jednu prezentaciju u Šibeniku, kako bi zainteresirani vidjeli gdje idu, šta ih čeka, kako je lipo. Osim toga, znala sam da će najveći problem biti težina i veličina ruksaka. Trebalo je reducirat opremu, tako da težina ne prelazi 12 kg, o svakom gramu opreme se vodilo računa. Potrebno ih je bilo upoznati i s vrstom terena na koji ćemo nailaziti, na sajle, klinove. Nitko od prijavljenih nije ih upoznao do sada. To je značilo da ćemo trebati i imati i vježbu na Splitovom klinčanom putu za grupu „A“, gdje postoji sajla, da se upoznaju s tehničkim pomagalima.
Za sve ovo, grupa „A“  se dobro pripremila. Iako su nosili svu tehničku opremu, uvidom na terenu sam odlučila da nije potrebno da je upotrebljavaju. Ona je ovaj put više bila psihološki prisutna kod svakog.
Najvažnije od svega ovoga je što sam im rekla, da vrijeme nije nikakvo ograničenje. Nije važno da li ćemo doći u okviru satnice /ionako je trebalo uduplat/, već je puno važnije da svi guštamo u toj ljepoti, te  sigurno svi zajedno dođemo do našeg odredišta. Tako je i bilo. Ovo je bilo naročito bitno, zbog raznolikog terena, sajli, klinova, visine…
Najteži dio bio je prvog dana uspona, jer smo morali savladati 1317 m visinske razlike. Uz taj dugi uspon, promjenu terena, teške ruksake, uspjeli smo sve zacrtano ostvarit.
Interesantan je bio sam uspon na vrh Triglav,2864 m, preko Malog Triglava. Kad smo s sipara ušli u stijenu, na sajle i klinove. Bilo mi ih je drago gledat kako grizu, kako napreduju, guštaju.. Na vrhu su doživjeli i planinarsko krštenje /s zamkom/ ispred Aljaževo stupa. To je tradicija, za sve one koji se prvi put  popnu. Imali smo veliku sreću s vremenom / ja sam se dogovorila s onim gore/, sunčano. Pogled prema ostalim vrhovima /Jalovec, Mangart, Škrlatice, Sternar,../ je bio fantastičan. Njihovom zadovoljstvu nema kraja. Vraćamo se nazad prema domu na Kredarici. I dok smo ručali, padala je kiša. Koja sreća. 
Žao mi je što svi nisu bili spremni na uspon. Oni što su procijenili da je to puno za njih, žalili su poslije. Šteta. Jedan je odustao, nakon što smo krenuli u sajle i klinove. Drugi put će biti bolje.
Dalje smo se sve kretali prema zacrtanom planu.
Velika vrijednost ove male ekspedicije je, što se formirala grupa koja je disala kao jedan. To je veliki uspjeh, to vrijedi najviše. Ipak svi dosadašnji izleti su trajali najviše 2 dana, vikendom. Skupiti grupu i biti zajedno 5 dana, a da sve štima, to je stvarno veliki uspjeh. Bez obzira da li se stiglo do vrha. To zajedništvo je najdragocjenije. I to treba i dalje njegovat.
Moram se malo osvrnit i na grupu „B“. Zbog odustajanja vodiča na pohod, bilo je potrebno da ubacim u vatru ljude koji to do sada nisu radili. Nije im bilo lako. Hvala im još jednom, nisu se mogli opustit. Osim toga, u ovoj grupi su bili i oni koji se nisu baš dobro pripremili, fizički. Znam, da im je bilo teško.
Al brzo će to zaboravit uz onu krilaticu: „umor prolazi, zadovoljstvo ostaje“. Nitko im ne može izbrisat zadovoljstvo što su imali lijepi pogled na Bohinjsko jezero, što su došli do Triglavskih jezera,.., a možda će drugi put i u grupu „A“!
Također, treba se zahvalit svima koji su uspjeli skupit i novčana sredstva od sponzora, kako bi uvelike smanjili troškove prijevoza. Veliko hvala našoj dragoj tajnici Radi, Sonji, Nikici, Biserki, Kseniji, Borisu i … neka se ne ljute ako sam nekog izostavila.

Rezime svega je; da  i ovo društvo ima materijala,snage i hrabrosti da se uputi u visoke gore.
Samo se treba nešto željeti i dobro pripremiti, i nema straha da neće uspjeti.

 

  Dijana Tudorić


Nazad