Hajdučki i Rožanski kukovi se nalaze na području NP Sjeverni Velebit, međusobno su odvojeni Lubenovačkim vratima. Proglašeni su strogim rezervatom prirode još 1969.g. Obuhvaćaju  pedesetak kamenih vrhova (ogromne, vapnenačke gromade) ,visokih oko 1600 m, međusobno odvojenih dubokim vrtačama i provalijama.
Rožanska skupina je malo veća i pristupačnija (kroz vrlet je izgrađena Premužićeva staza, a u središnjem dijelu i planinska koliba-Rossijevo sklonište), od teško prohodnih Hajdučkih kukova koji upravo zbog svoje divljine privlače planinare.

( Aljažev dom, Dom na Komni, Kuća na Triglavskim jezerima)

Ponedjeljak, 7.00. sati ujutro, na autobusnoj stanici, očekujemo autobus koji će nas odvesti u našu novu avanturu. Pet dana Julijskih alpa. Triglav. Na licima članova iščekivanje, radost, nestrpljenje.
Napokon krećemo! U autobusu pjesma, smijeh, vicevi, dosjetke pršte na sve strane.
Bez problema prelazimo slovensku granicu i stižemo u Mojstranu. Mali pitoreskni gradić, ulaz u Triglavski nacionalni park, poznat kao mjesto odakle polaze usponi na Triglav.
Nakon susreta s Duškom, članom Slovenske gorske službe spašavanja koji nam je pomogao u organizaciji ovog putovanja, obilazimo slap Peričnik i nastavljamo prema Aljaževom dom.
Nakon što smo se smjestili u zajedničku sobu, večera, netko iz ruksaka netko iz restorana,  prema izboru i onda spavanac.
Više

Evo završila je naša mala ekspedicija na Triglav. Dok smo još puni dojmova i oduševljenja, ja bih se željela osvrnuti na izlet s svoje vodičke i organizacijske pozicije.
Naime, sama ideja o organizaciji ovakvog izleta, rodila se na izletu na Braču. Zašto i mi kao društvo, ne bi organizirali jedan malo jači izlet, više dana u visoko gorje, u Alpe. Normalno, odmah se mislilo na najvišu slovensku planinu, Triglav, 2864m. Inače, moje dosadašnje iskustvo u Splitu, bio je da bi se jedna manja grupa vodiča, ljeti, kao nagradu za svoj rad, a i radi same daljnje edukacije, uputila ljeti u visoke gore, Alpe. Grupa ne bi bila veća od 5-6 vodiča. Za organizaciju takvih pohoda nije bilo problema, zbog veličine grupe, radi prijevoza i smještaja u domovima.
Od samog početka razmišljanja, na umu mi je bila ideja da ide što više ljudi, da vide što više, jer to je stvarno nezaboravno. Normalno, da sam samom tom odlukom sebi zakomplicirala život. Trebalo je odlučit koji je to idealan broj učesnika, a samim tim trebalo je formirat dvije grupe. Svi neće biti sposobni za takve napore i visine.
Više

Ekipa mala (13),ali odabrana! Odredište-Crnopac- Put Malog Princa.
Teško,zahtjevno,strmo,usko,sajle,klinovi-iščekivanje-vidjet ćemo!
Crnopac je najjužniji izdanak Velebita,znatno niži od ostatka,ali svojom dužinom od 40
km je drugi po veličini u masivu Velebita.Izdiže se odmah iznad prijevoja Prezid(768m).. Iznimno krševit teren,pun dubokih jama,strmih litica, vapnenačkih kukova.
Polazak iz Šibenika u 7h,kavica u Obrovcu(obavezna i odlična),600-700m
od tunela izlazak iz minibusa(ne vozi po makadamu).
Nakon užasne vrućine u Šibeniku svježi planinski zrak,dišemo punim
plućima,širi se miris bazge,divljih jagoda,spektar mirisa koji
nepobitno kaže- ovo je VELEBIT!
Tri km makadama,nije neko veselje,ali malo smijeha,razgovora,pjesme,neodoljivih
mirisa ublažavaju učinak! Pogled na markaciju koja vodi kroz šumu bitno popravlja
raspoloženje.Za manje od dva sata smo u Tatekovoj kolibi(1137 m).

Nakon dvije godine odlučujemo se opet popeti na Sveto brdo, ovaj put ne iz Bunovca već iz Malog Libinja.Budući da smo prošli put hodali po kiši i magli,jedva pratili marku,sa vrha se nije vidio prst pred nosom zaključujemo-ovaj put bi to mogao biti uspon iz snova! Tako je i bilo- predivan,sunčan,vedar dan-istina jako topao, ali šta je to u odnosu na ukupan doživljaj! Dakle krenuli smo prema prema Modriču,prije table Modrič desno skretanje kolnom cestom,ukupno 11 km makadamske ceste,od toga 9 km sasvim dobrog makadama,zadnja dva samo za dobra terenska vozila (mi smo se prevarili,poslušali domaćeg planinara i jedva stigli).